Fotografije i nasljedni zapisi
Dajte vi meni recite živite li brz tempo života ili samo brzo prikupljate informacije? Ponekad sjednem tako pod kraj dana sa mišlju koliko je podataka prošlo kroz moj sustav, previše ulaznih podataka koje pokušavam sve brže filtrirati i ostaviti one potrebne, njih je malo, neke zapišem, razdvojim u crtice ili u one koje ću dublje obraditi, pa tako imam listu u Filofax planeru kojeg uvijek nosim sa sobom okolo, listu koja glasi ovako: što ću raditi kad nemam šta za raditi. Na prvoj godini studiranja na Filozofskom fakultetu išli smo na tečaje brzog čitanja, kako je to samo bilo korisno. Brže pročitaš knjigu, tada smo čitali samo knjige i časopise, pa imaš mogućnosti pročitati više knjiga u manje vremena, jedna navika koja ostane zauvijek, jer brzina je kvaliteta. Naučite brzo čitati i brzo misliti, preporučam.
Umor od svega, burn out, stres i slične manifestacije ne dolaze same, mi im dozvoljavamo pristup. Tako to krene, sve radi tehnološkog napretka. Nosite fitness narukvice, pametne satove, pametne mobitele, tablete, notebook, pa još i pc u uredu i tako, po cijeli dan informacije i podaci dolaze: o događanjima, vijesti, zadaci na poslu, obitelj, djeci, Instagram pa Facebook novosti i ine sa društvenih mreža, tko se gdje poslikao i s kim, tko je šta radio i tako to ide u krug. Čitate ih, negdje ih pospremate u mozgu, najčešće ne promišljate previše o njima jer ih je ipak previše, naravno jer se cjelokupno znanje dvostruko brže prikuplja od sredine 20. stoljeća. Što je tu sve stvaran život koji postoji samo sada i ovog trenutka, ono što je bilo je otišlo, a ono što će biti možda i neće biti. Ha, koja aporija! A gdje ste vi?
Ako tijelo pamti i sve pohranjuje u DNK, prikuplja trajno i u svaku novu jedinku prenosi sve podatke onda smo mi prijenosni uređaj koji jednako tako prikuplja podatke, ali oni su materijalni: što ste pojeli, koliko ste se kretali, od čega ste oboljevali i slično. Razmišljam ima li neko više biće koje taj usb čovjeka može uzeti i s njim nešto napraviti, nama nedokučivo. Što bi bilo kada bismo mogli vanstrukturalno mijenjati DNK strukturu? Podsjećam na znanstvenu tezu koja kaže da se u jedan gram molekule ljudskog DNK može se pohraniti 215 milijuna gigabajta, pa sad razmislite. No, vratimo se stvarnosti, imamo svoj usb u koji punimo podatke i sve što čini život, dajemo ga kroz gene našim potomcima i veselimo se: vidi ga isti deda, joj gle faca mog muža, ista ja, sličan baki i tako dalje. Jeste li generacijama kojima ostavljate DNK ostavili išta osim fotografija na kojima će moći gledati tko su svi ti ljudi od kojih se sastoje.
Hajdmo sad ovako, obećajte sebi da ćete svojim potomcima ostaviti podatke koje čovječanstvo prenosi, a rijetko promisli o tome. Uz svaku fotografiju neka pišu podaci: kada je to bilo, tko je na njima i što se događalo da ste baš nju sačuvali. Tako ćete imati zbir prošlih događanja. Onda posjednite sve koje imate žive, neka vam ispričaju sve što znaju: kakvi su bili vaši pretci, od čega su bolovali, što su radili, razmišljali i ostalo. Zašto da samo vaš DNK posjeduje takve podatke i onda ih programira sukladno tijelesnim mogućnostima jedinke. Ja vam nudim rješenje da sami pretprogramirate tijelo s pomoću podataka koje imate, da učinite napor u poboljšanju DNK strukture na svjesan način.
Fotografije! Gdje su danas: CD, USB, pc, Notebook, mobitel, cloud, google disk itd negdje pohranjene, a sa jednim nestankom struje ih više nema. Neće struje nestati jer se razvoj budućnosti čovječanstva generira na struji i potencijalima, bolje rečeno razumijevanju kvantne fizike. Općenito se u svijetu razmatraju mogućnost gdje pohranjivati sve digitalno prikupljene podatke, nekada je to mjesto bilo u arhivima i knjižnicama. Odaberite ključne osobne fotografije, zapišite na njih podatke i čuvajte ih u albumu. Ponekada fotografije isprintam u boji po 2 na stranicu i stavim u fascikl, u wordu napišem što je nama bitno i tako ih pohranim papirnato uz malo investiranja. Slike iz prošlosti površno će značiti ako ih ne opišete. Kako sam to zamislila? Otvorite album u kojem je slika vaše bake i poveći tekst kakva je ona bila žena, izgledom, zdravstveno, ponašanjem, sklonosti i sve što ste prikupili. Onda slijedi djed, pa tako slijedom napravite obiteljsko stablo, uz opsežni opis koji će poslužiti drugima. Dosjetila sam se toga jer je moj otac radio albume tako da je uz slike pisao datum i mjesto pomoću kojeg se lako vrati sjećanje. Ali što onima koji imaju sjećanje samo u DNK, a mi još uvijek ne znamo kako svjesno izvući podatke sa svog DNK usb prijenosnika, a znamo da su DNK informacije nasljedne. U digitalno doba mijenja se način čuvanja prošlosti. Negdje se pohranjuje i čuva izvan materijalnog oblika. Sve vise života je nematerijalno: prijatelji na društvenim mrežama, slike, novine, komunikacija...jesmo li tako bliže Bogu? Uvijek kada mislim o tome pada mi na pamet Nikola Tesla koji je uvidio da je stvarnost nematerijalna i da će tek šira uporaba novih izvora energije promijeniti svijet, bežična tehnologija i paralelna perspektiva će izmijeniti sliku stvarnosti. Pokušajmo zajedno promisliti, pogledajte svoj dan unatrag i saberite što je bilo materijalno a što nije. Pomoći ću vam, ja sam danas čitala svašta na internetu, dopisivala se sa ljudima koje nisam nikad vidjela. Jedan detalj glasi ovako: mnogo ljudi objavili su recept za kolač kojeg sam planirala ispeći, mogla sam stupiti u kontakt s njima i doznati trikove, sviprijatelji na društvenimmrežama odreda bili su susretljivi i ljubazni, razmijenili smo vrlo kratke podatke. Ovdje je na primjeru vidljivo kako radi globalno umreženje i prijenos informacija. Nekada sam za jedan recept trebala imati prijateljicu koja je imala recept, htjela ga podijeliti, a ako smo bile jako dobre daka bi mi i savjet. Ima li razlike nekadašnjih prijatelja od današnjih sa digitalnih mreža? Razlika je materijalna. Dolazite do potrebnih informacija u vrlo kratko vrijeme uz minimalan trud i zalaganje. Jesmo li sretniji? Da li čovjeka usrećuje raspršivanje pažnje ili fokusiranje pažnje? Postoji jedna zanimljiva teza da su djeca koja imaju malo igračaka sretnija jer na njih fokusiraju svu pažnju i razvijaju kognitivne sposobnosti. Da li je strukturalno čovjeku partner stroj ili čovjek? U kozmosu takva sklonost na drugo biće koje nije iste strukture je patološki namijenjena čovjeku. Zamislite kravu koja je isto tako zaluđena sa recimo biciklom? Zašto nema demografskog napretka kada je ljudima draži stroj? Jer ja to zovem propašću civilizacije. Sve što se upotrebljava drugačije od strukturalne koristi ima svrhu razaranja. Generacije su manje pismene, komuniciraju prethistorijski (smajlić ekipa, lol, prst gore-prst dolje, usmjerenost na vidno i slušno polje), nema razvoja jezikoslovlja, misli, promišljanja. Razmislite kakve DNK razvijate i kakve generacije odgajate! Obitelj je temelj društva, obitelj treba sjesti i razgovarati, fokusirati se jedan na drugoga, učiti, klonite se sporednih stvari u životu, sačuvajte sadašnjost za buduća pokoljenja, sve zapišite, sve sačuvajte. Sačuvajte život poslije života!
Umor od svega, burn out, stres i slične manifestacije ne dolaze same, mi im dozvoljavamo pristup. Tako to krene, sve radi tehnološkog napretka. Nosite fitness narukvice, pametne satove, pametne mobitele, tablete, notebook, pa još i pc u uredu i tako, po cijeli dan informacije i podaci dolaze: o događanjima, vijesti, zadaci na poslu, obitelj, djeci, Instagram pa Facebook novosti i ine sa društvenih mreža, tko se gdje poslikao i s kim, tko je šta radio i tako to ide u krug. Čitate ih, negdje ih pospremate u mozgu, najčešće ne promišljate previše o njima jer ih je ipak previše, naravno jer se cjelokupno znanje dvostruko brže prikuplja od sredine 20. stoljeća. Što je tu sve stvaran život koji postoji samo sada i ovog trenutka, ono što je bilo je otišlo, a ono što će biti možda i neće biti. Ha, koja aporija! A gdje ste vi?
Ako tijelo pamti i sve pohranjuje u DNK, prikuplja trajno i u svaku novu jedinku prenosi sve podatke onda smo mi prijenosni uređaj koji jednako tako prikuplja podatke, ali oni su materijalni: što ste pojeli, koliko ste se kretali, od čega ste oboljevali i slično. Razmišljam ima li neko više biće koje taj usb čovjeka može uzeti i s njim nešto napraviti, nama nedokučivo. Što bi bilo kada bismo mogli vanstrukturalno mijenjati DNK strukturu? Podsjećam na znanstvenu tezu koja kaže da se u jedan gram molekule ljudskog DNK može se pohraniti 215 milijuna gigabajta, pa sad razmislite. No, vratimo se stvarnosti, imamo svoj usb u koji punimo podatke i sve što čini život, dajemo ga kroz gene našim potomcima i veselimo se: vidi ga isti deda, joj gle faca mog muža, ista ja, sličan baki i tako dalje. Jeste li generacijama kojima ostavljate DNK ostavili išta osim fotografija na kojima će moći gledati tko su svi ti ljudi od kojih se sastoje.Hajdmo sad ovako, obećajte sebi da ćete svojim potomcima ostaviti podatke koje čovječanstvo prenosi, a rijetko promisli o tome. Uz svaku fotografiju neka pišu podaci: kada je to bilo, tko je na njima i što se događalo da ste baš nju sačuvali. Tako ćete imati zbir prošlih događanja. Onda posjednite sve koje imate žive, neka vam ispričaju sve što znaju: kakvi su bili vaši pretci, od čega su bolovali, što su radili, razmišljali i ostalo. Zašto da samo vaš DNK posjeduje takve podatke i onda ih programira sukladno tijelesnim mogućnostima jedinke. Ja vam nudim rješenje da sami pretprogramirate tijelo s pomoću podataka koje imate, da učinite napor u poboljšanju DNK strukture na svjesan način.
Fotografije! Gdje su danas: CD, USB, pc, Notebook, mobitel, cloud, google disk itd negdje pohranjene, a sa jednim nestankom struje ih više nema. Neće struje nestati jer se razvoj budućnosti čovječanstva generira na struji i potencijalima, bolje rečeno razumijevanju kvantne fizike. Općenito se u svijetu razmatraju mogućnost gdje pohranjivati sve digitalno prikupljene podatke, nekada je to mjesto bilo u arhivima i knjižnicama. Odaberite ključne osobne fotografije, zapišite na njih podatke i čuvajte ih u albumu. Ponekada fotografije isprintam u boji po 2 na stranicu i stavim u fascikl, u wordu napišem što je nama bitno i tako ih pohranim papirnato uz malo investiranja. Slike iz prošlosti površno će značiti ako ih ne opišete. Kako sam to zamislila? Otvorite album u kojem je slika vaše bake i poveći tekst kakva je ona bila žena, izgledom, zdravstveno, ponašanjem, sklonosti i sve što ste prikupili. Onda slijedi djed, pa tako slijedom napravite obiteljsko stablo, uz opsežni opis koji će poslužiti drugima. Dosjetila sam se toga jer je moj otac radio albume tako da je uz slike pisao datum i mjesto pomoću kojeg se lako vrati sjećanje. Ali što onima koji imaju sjećanje samo u DNK, a mi još uvijek ne znamo kako svjesno izvući podatke sa svog DNK usb prijenosnika, a znamo da su DNK informacije nasljedne. U digitalno doba mijenja se način čuvanja prošlosti. Negdje se pohranjuje i čuva izvan materijalnog oblika. Sve vise života je nematerijalno: prijatelji na društvenim mrežama, slike, novine, komunikacija...jesmo li tako bliže Bogu? Uvijek kada mislim o tome pada mi na pamet Nikola Tesla koji je uvidio da je stvarnost nematerijalna i da će tek šira uporaba novih izvora energije promijeniti svijet, bežična tehnologija i paralelna perspektiva će izmijeniti sliku stvarnosti. Pokušajmo zajedno promisliti, pogledajte svoj dan unatrag i saberite što je bilo materijalno a što nije. Pomoći ću vam, ja sam danas čitala svašta na internetu, dopisivala se sa ljudima koje nisam nikad vidjela. Jedan detalj glasi ovako: mnogo ljudi objavili su recept za kolač kojeg sam planirala ispeći, mogla sam stupiti u kontakt s njima i doznati trikove, sviprijatelji na društvenimmrežama odreda bili su susretljivi i ljubazni, razmijenili smo vrlo kratke podatke. Ovdje je na primjeru vidljivo kako radi globalno umreženje i prijenos informacija. Nekada sam za jedan recept trebala imati prijateljicu koja je imala recept, htjela ga podijeliti, a ako smo bile jako dobre daka bi mi i savjet. Ima li razlike nekadašnjih prijatelja od današnjih sa digitalnih mreža? Razlika je materijalna. Dolazite do potrebnih informacija u vrlo kratko vrijeme uz minimalan trud i zalaganje. Jesmo li sretniji? Da li čovjeka usrećuje raspršivanje pažnje ili fokusiranje pažnje? Postoji jedna zanimljiva teza da su djeca koja imaju malo igračaka sretnija jer na njih fokusiraju svu pažnju i razvijaju kognitivne sposobnosti. Da li je strukturalno čovjeku partner stroj ili čovjek? U kozmosu takva sklonost na drugo biće koje nije iste strukture je patološki namijenjena čovjeku. Zamislite kravu koja je isto tako zaluđena sa recimo biciklom? Zašto nema demografskog napretka kada je ljudima draži stroj? Jer ja to zovem propašću civilizacije. Sve što se upotrebljava drugačije od strukturalne koristi ima svrhu razaranja. Generacije su manje pismene, komuniciraju prethistorijski (smajlić ekipa, lol, prst gore-prst dolje, usmjerenost na vidno i slušno polje), nema razvoja jezikoslovlja, misli, promišljanja. Razmislite kakve DNK razvijate i kakve generacije odgajate! Obitelj je temelj društva, obitelj treba sjesti i razgovarati, fokusirati se jedan na drugoga, učiti, klonite se sporednih stvari u životu, sačuvajte sadašnjost za buduća pokoljenja, sve zapišite, sve sačuvajte. Sačuvajte život poslije života!
Primjedbe
Objavi komentar